Ovo je prilika da objasnimo sve osnovne elemente neke gromobranske instalacije i uloge tih dijelova u zeštiti zgrada i drugih objekata od udara groma.
Prvi element je hvataljka. To je najistureniji dio gromobrana i njegov je zadatak da na sebe privuče i preuzme udarac groma i tako zaštiti objekt ispod sebe. Pojavljuje se u dva osnovna oblika: kao šipka ili kao uže.
Drugi zadatak gromobranske instalacije je da prihvaćenu struju groma sigurno odvede od hvataljke u zemlju. Za to se postavlja jedan ili više odvoda. Oni moraju izdržati zagrijavanje uzrokovano prolaskom struje groma kroz njih.
Treći zadatak je da se struja groma što bolje odvede u zemlju. Za to služe uzemljivači koji se ukapaju u zemlju i spajaju na odvod. Njihov otpor mora biti što manji kako bi i pad napona na njima uslijed prolaska struje groma bio što manji. Odvod gromobrana ima upravo taj napon i ako on nije dovoljno malen, mogu nastati preskoci sa odvoda prema drugim predmetima u blizini, pogotovo onima koji su uzemljeni na drugi način (npr. vodovodne ili plinske instalacije).

Da se ne bi dogodili takvi povratni preskoci nastoji se otpor uzemljenja, a time i pad napona na njemu izvesti što manjim. Isto tako često se provodi mjera izjednačavanja potencijala. To znači da se električki povežu uzemljivač i metalni dijelovi koji dolaze iz okoline. Na taj način su spriječeni preskoci koji bi mogli nastati uslijed razlike napona na gromobranu i drugim uzemljenim dijelovima.

Jako bitan dio gromobranske instalacije je i uzemljivač. On mora dobro provesti struju groma u zemlju, drugim riječima njegov otpor mora biti što manji. Taj otpor ovisi o karakteristikama zemljišta u koje se ukopava uzemljivač i o geometriji samog uzemljivača. Karakteristika zemljišta bitna za izvedbu dobrog uzemljivača je "specifični otpor tla", a on se definira kao otpor kojeg pruža struji kocka od homogenog zemljišta veličine stranica od 1m. Ako je specifičan otpor veći onda se mora ići na izvedbu uzemljivača većih dimenzija kako bi se ukupni otpor smanjio.
Koji su odnosi specifičnih otpora tla može se zaključiti i uz pomoć slijedeće tablice:

Uzemljivači najčešće dolaze u slijedećim izvedbama:
    - trakasti - u obliku metalne trake koja se zakapa u zemlju. Traka je najčešće od pocinčanog čelika, a rjeđe od bakra,
    - štapni - u obliku metalne šipke ili cijevi koja se ukopa okomito u zemlju,
    - temeljni - metalni vodiči koji se postavljaju u temelje objekta i preko velike površine betona dolaze u kontakt s okolnom zemljom.

Prilikom prolaska struje kroz uzemljivač i njenog daljeg rasprostiranja kroz zemlju stvara se na zemlji raspodjela potencijala najčešće u obliku tzv. potencijalnog lijevka. To znači da je potencijal najviši uz sam uzemljivač, a s povećanjem udaljenosti od uzemljivača on naglo opada. To je logično jer struja pravi najveći pad napona dok se rasprostire na malom području oko uzemljivača. Kad od njega malo odmakne ona ima pred sobom puno veću površinu i stoga manji otpor pa su i padovi napona manji.