Nadzemni elektroenergetski vodovi su zbog načina svoje gradnje jedna od vrsta objekata koja je jako izložena riziku od udara groma. Gromovi koji bi pogodili u nadzemne vodove stvorili bi na njima napone koji bi bili veći od onih koje mogu izdržati izolatori na dalekovodu te bi došlo do preskoka i kratkog spoja. Tako stvoreni strujni lukovi ne bi se dugo ugasili jer je za njihovo održavanje dovoljan i napon samih faznih vodiča. Također pri udaru groma na vodu nastaju i putni valovi koji bi se vodovima prenijeli dalje do postrojenja ili potrošača te mogli prouzročiti velike štete ili u krajnjoj liniji proradu zaštite u postrojenjima koja bi na neko vrijeme izbacila vod iz pogona. Zato je bitno da se takvi udari koliko je god to moguće spriječe.

Jedan od osnovnih načina zaštite nadzemnog voda je postavljanje zaštitnog užeta koje je povezano sa stupovima dalekovoda i na svakom stupu dobro uzemljeno. Zaštitno uže se postavlja iznad vodiča tako da su vodiči unutar njegovog zaštićenog područja. Pošto probojni razmak ovisi o vršnoj struji groma, a o toj struji ovise i prenaponi koji bi se stvorili na vodiču u slučaju pogotka u njega, postavlja se pitanje: od koje minimalne struje treba štititi vodič? Naime, štićeno područje računamo uvijek za neku kritičnu struju, dok gromovi manje struje od te kritične ipak mogu pogoditi vodič. Kriterij je taj da ta kritična struja ne smije stvoriti prenapone koji bi bili veći od onih koje može izdržati izolacija voda. Od takve kritične struje onda i štitimo vodiče dalekovoda.
Proračuni za određivanje dosta su složeni, ali osnove su vidljive u slijedećoj animaciji.


U praksi se zaštitnim užetima štite svi dalekovodi nazivnog napona iznad 30 kV. Najčešće se ne primjenjuje jedno nego dva zaštitna užeta.

Kad grom i pogodi u zaštitno uže moglo bi se dogoditi da on na putu kroz njega, stup i uzemljivač stvori veliki pad napona. Fazni vodiči koji su na svom nazivnom naponu tada bi imali puno manji napon nego dio stupa na kojem su obješeni te izolacija između stupa i vodiča možda to i ne bi izdržala te bi došlo do tzv. "povratnog preskoka" između vodiča i stupa. Takvi preskoci mogu trajno oštetiti izolaciju te izbaciti vod iz pogona na duže vrijeme.
Na sprečavanje takve pojave može se djelovati tako da se otpor uzemljenja stupa učini što manjim. Grubo uzevši, otpor uzemljenja niti na jednom mjestu ne bi smio premašiti 15 Ohma.

Još jedan uređaj se koristi za smanjenje takvih prenapona, a to je zaštitno iskrište.
Postavlja se paralelno izolatorskom lancu na kojemu vise fazni vodiči odnosno koji izolira fazni vodič od stupa dalekovoda. Napon pri kojemu se na iskrištu pojavljuje preskok je manji od napona kojeg može podnijeti izolacija voda. Osnovna mu je zadaća da odmakne luk nastao uslijed povratnog preskoka od izolatorskog lanca i tako spriječi oštećenje samih izolatora. Iskrišta se redovito ugrađuju na dalekovodima 110 kV i više, a ponegdje i u mrežama nižeg napona, na posebno ugroženim mjestima. Osim te svoje funkcije, iskrišta stvaraju povoljniju raspodjelu električnog polja oko izolatorskog lanca i tako sprečavaju razne vrste izbijanja (korona).