Kada želimo odrediti ili provjeriti valjanost neke gromobranske instalacije tada krećemo od geometrijsko-električnog modela. Pri tome se još uvijek najčešće koristi neki od klasičnih modela no na isti način može se koristiti i neki od novijih (Erikssonov...).
To znači da uzimamo da se silazni predvodnik kreće u koracima čija dužina je jednaka duljini poslijednjeg probojnog razmaka. Isto tako pretpostavljamo da će on pokrenuti uzlazno izbijanje s nekog objekta kad mu se približi na vrijednost manju od poslijednjeg probojnog razmaka.
Da bismo mogli uopće nešto takvo početi predočavati ili crtati, moramo se najprije odlučiti od kojih najmanjih struja groma želimo sačuvati objekt jer grom koji nosi manje naboja i rezultira manjom strujom, kreće se u manjim koracima, odnosno za njega vrijedi manji poslijednji probojni razmak što predstavlja nepovoljniji slučaj za projektiranje zaštite. Pri tome se odmah odlučujemo za određenu kvalitetu zaštite jer dozvoljavamo da gromovi manje struje i probojnog razmaka eventualno i mogu zaobići gromobran i pogoditi objekt, ali tu vjerojatnost moramo učiniti razmjerno malom.
Novija istraživanja i iskustva iz prakse daju nam slijedeću tablicu u kojoj su prikazani najmanji probojni razmaci za određeni postotak svih promatranih udara.

To znači da ako za konstrukciju odaberemo probojni razmak od 20 m tad ćemo napraviti gromobran koji će sačuvati objekt od udara groma u 95% slučajeva, odnosno u objekt neće moći pogoditi grom struje veće od 3.9 kA. Još uvijek postoji vjerojatnost da će u objekt udariti grom manjeg probojnog razmaka ali je ona razmjerno mala.
Tada odredimo tip gromobrana, i osnovne njegove dimenzije te konstrukcijom provjerimo da li će ta zaštita odgovarati. U slučaju da ne odgovara, mijenjamo dimenzije ili oblik gromobrana i ponovno vršimo provjeru. Postupak provjere, odnosno geometrijske konstrukcije prikazan je na slijedećoj animaciji.