Ruđer Bošković (1711., Dubrovnik - 1787., Milano) jedan je od najvećih umova 18. stoljeća. Svojim je dostignućima na polju matematike, fizike i astronomije, stekao svjetsku slavu. "Teorija prirodne filozofije" (1758) njegovo je životno djelo.

Ruđer Bošković, fizičar, metematičar. astronom, filozof i diplomat; rođen 18.05.1711. godine u Dubrovniku, u 13.02.1787. godine. u Milanu. S petnaest godina stupa u red isusovaca. Škole je polazio u Dubrovniku zatim u rimskom isusovačkom kolegiju. Po završetku studija bio je nastavnik u nižim zavodima redaka, kasnije je bio prefesor matematike na istom kolegiju. Od 1736. nižu se njegove disertacije, rasprave iz matematike, mehanike, astronomije i geodezije, koji su njegovi učenici izlagali na javnim sastancima u kolegiju. Već prva od njih, O Sunčevim pjegama, pobudila je pažnju stručnjaka; dalje rasprave, naposee iz primjenjene matematike (konstrukcija sfere trigonometrije i Pristupačni prikaz glavnog svojstva konusnih presjeka) prenjele su mu glas učenim svijetom. U Boškovićevo vrijeme mjere se zemaljski meridijani radi određivanja oblika i veličine Zemlje. Kako se Bošković bavio tim pitanjima, povjerio je pafa Benedikt XIV njemu isusovcu Ch. Le Maireu mjerenje meridijana između Rima i Riminja. Godine 1757. se nalazi u Beču da ped carem Franjom I zasrupa republiku Luccu u sporu s Toskanom. Ondje je izradio svoje veliko djelo Teorje prirodne filozofije svedena na jedinstven zakon sila koje djeluju u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in naturae existentium, 1758). U njemu je postavio nov zakon sile koji djeluje među točkama što tvore tijela; ona je u malim međusobnim udaljenostima točaka odbojna (repulsivna) a u većim udaljenostima prelazi u privlačnu (atraktivnu). Pomoću tog zakona sila Bošković izvodi vrlo vješto mehanička svojstva tijela (neproničnost, protezanje, kohezija), a i kemijska i fizička. Tijela se sastoje od konačnog broja nedjeljivih točaka bez protezanje čije je svojstvo - sila. U jesen 1759. Uputio se Bošković u Francusku, a sredinom maja 1760. prešao je u Englesku, gdje je postao članom londonskog učenog društva Royal Society kojemu je zatim posvetio djelo u stihovima u pet knjiga O pomračinama Sunac i Mjeseca. Godine 1761. prešao je radi motrenja prolaza Venere ispred Sunca u Carigrad, a 1762. godine u Poljsku; u Rim se vratio 1763. godine. O tom putu objavio je Dnevnik jedno putovanja. Iste je godine izabran za profesora matematike na Sveučilištu u Paviji, a 1770. godine preselio se u Milano, gdje je za njega austrijski guverner Milana, grof Firmian, osnovao katedru za optiku i astronomiju. Ujedno je vrlo živo sudjelovao u osnivanju zvjezdarnice u Breri koja je izgrađena prema njegovoj osnovi. Tu je Bošković zamislio pokus kojim bi se riješilo pitanje da li za svjetlost vrijedi valna ili korpuskularna teorja, ali pokus nije mogao izvesti. Zbog sukoba s drugim upraviteljem zvjezdarnice bečki je dvor 1772. godine riješio Boškovića uprave u njoj. Povrijeđen zahvalio se na profesuri 1773. godine u Milanu i otišao u Mletačku Republiku. Poslije toga bio je u Parizu direktor optike za mornaricu pa je primio i francusko državljanstvo. U Parizu je radio na istraživanjima u optici i teorijskoj astronomiji. Cijenili su ga učenici kao Lalande, La Condamine, Messier, Clairaut, ali privilegiji primljeni od vlade, osobna osjetljivost, intrige te polemike s astronomom Laplaceom, zbog rasprave o određivanju staze komiteta i fizičarom Rochonom, zbog prioriteta za konstrukciju objektivskog mikrometra, doveli su do nesklonosti enciklopedista i matematičara D'Alemberta prema Boškoviću. Kako se Boškovičevo zdravlje pogoršalo, otišao je 1782. godine u Italiju. Godine 1783-85. boravio je u Bassanu gdje je, radeći intenzivno,izdao pet svezaka svojih Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (Opera pertinentia ad opticam et astronomiam), koja sadržavaju opsežna istraživanja astronomskim objektivima, rasprave iz praktične i teorijske astronomije i dr. Zatim se (1786) nastanio u Breri gdje se nadao da će dovršiti još neke radove, ali zdravlje mu se pogoršalo te je umro od komplikacija u plučima; sahranjen je u Milanu. Bošković je bio vrlo radin i svestran. Uz spomenuta djela, vršio je u svom životu i poslove arhitekta, inžinjera voda (plan za isušivanje močvara 1764) i arheologa. Napisao je mnoštvo stihova i prigodnih pjesama. Premda se tek jednom vratio u Dubrovnik (1747), brinu se uvjek za svoje i rodni grad, za koji je vvršio važne diplomatske misije, a nije zapustio materinji jezik, kako svjedoče pisma brači u Baru i Božu i sestri Anici. Istraživanja Boškovićevog djela sve su učestalija. Ona pokazuju da su njegove koncepcije aktualne bilo kao nagovještaji ili kao konkretne inspiracije za niz suvremenih shvačanja, posebno u filozofiji, znanosti i fizici. Iako je bio dubok poznavalac Newtona i jedan od prvih koji je usvojio i širio njegova opča gledališta o gravitaciji, Bošković nije slijedio njegove teorije. Umjesto među newtonovcima rasprostranjenih mehanicističko-korpuskularnih shvačanja, Boškovićev atomizam (shvačen kao dinamizam točka-sila koje djeluju atraktivno na večoj udaljenosti, a nepulzivno na manjoj), otvorio je, prevladavajući spor Newtona i Leifniza, novepredpostavke o poimanju zakona mikrokozmosa, na koji se decenij kasnije nadovezao i Kant. Ovo je shvačanje izvršilo velik utjecaj na fizičare poput Thomson-Kelvina i Faradaya. Uz spomenutu dinamičko-atomističku teoriju, jedan od najvećih Boškovićevih intuicija svakako je i njegovo shvačanje relativnosti prostora, izloženo u člancima O apsolutnom gibanju i sili inercije (kao dodatku djelu u stihovima Philosophiae recentoris a Benedicto Stay versibus traditae; 1775). Ovdje Bošković pobija Newtona dokazujuči da se apsolutno kretanje ne može odvojiti od relativnog, koje je jedino zamjetljivo, te da je sila inetcije relativna u odnosu da neki prostor, što se sve dodiruje s koncepcijama sile i prostora kako ih razvija moderna fizika. Razmirajući Boškovićevo djelo, moramo imati na umu da je Bošković, osim što je izvrstan istraživač na polju astronomije, mehanike, optike, geodezije, također pažljiv eksperimentator čiji su radovi vođeni strogom logikom znanstvenog istraživanja, te da je, s druge strane, njegova otvorenost duga omogučavala da neposredna znanstvena iskustva prenose u jedno novo shvačanje prirode, koje je uz ostalo oslobođeno teorijskih implikacija Newtonovih nazora o apsolutnom prostoru ili naivnih senzualističnih koncepcija tadašnje fizike. To je i navelo Nietzschea da usporedi Boškovićevo djelo s kopernikovim obratom. Time se Bošković usvrstio u onaj maleni broj velikih znanstvenika čije koncepcije, i kada nisu neposredno slijeđene, predstavljaju nezaobilazne stepenice u razvoju ljudskoga duha. Ostala djela: O polarnoj zori (1738); O upotrebi novih teleskoparadi određivanja nebeskih tjela (1739); Oprirodi i upotrebi beskonačnosti i beskonačno malog (1741); O nejednakostima gravitacije na različitim mjestima Zemlje (1741). I brojna druga vezana uz matematiku i astronomiju.