Sarajevo, Februar 1994. god.
Samo 8 godina nakon predivne olimpijade u ovome prelijepom gradu pala je tama. Ratni bubnjevi su zasvirali u ritmu granata koje su neprestano razarale ovaj grad. 6 Aprila 1992 prvi noz je zabijen u ledja ovoga grada, a malo je reci da nakon 1001 noci opsade pod teskim granatiranjem, narod ovog grada pati. Hiljade je umrlo a i hiljade ce jos da umre. 2 miliona granata i bezbroj metaka unistavaju divote ovog grada.
Dnevna kvota poginulih je 20 a mozda jos toliko umrlih od
nedostatka osnovnih zivotnih uslova. Do hrane je tesko doci a do pitke vode jos teze.
Svaki dan sarajlije nosaju hiljade litara vode preko velikih distanci a mnogi poginu na
putu. Nevidljivi neprijatelj tiho cisti grad od ljudi. Parkovi se pretvaraju u groblja,
igralista u masakre a, predivne zgrade u hrpe kamenja. Cak je i zrak zamjenjen barutom i
dimom. Niz miljacku tece krv, umjesto kise padaju granate a umjesto cvjeca rase mrznja i
patnja.
Svak je na svojoj strani, na svome putu, kao razbijena vojska.Opkoljen sa svake strane
grad se pretvara u zatvor i svi sluzimo kaznu za zlocin koji nismo
uradili. Svaki dan je borba za zivot. Borba koju svi polako gubimo.
Definicija rata dobiva totalno drugu dimenziju. Vodje samo misle na ostvarene svojih ciljeva, a za zrtve ih nije briga. ‘To je samo statiskika rata’ kazu neki, ali to nije ni povrsno. Zar smo morali ovako pokazati svijetu svoja lica, krvava, mrsava i tuzna.
Sta se desilo sa osmjesima od prije 8 godina? Sta se desilo sa harmonijom kultura, cega je Sarajevo bilo primjer? Sta se desilo sa ljubavi koje je vladalo ovim podrucjem? Gdje je sve to nestalo? Sarajevo sada ne moze ni ljubav spasiti. Sve je otislo sa dimom ove vatre koje neprestalno gori...
Sarajevo, Februar 1998. god.
3 godine nakon tame, Sarajevo se budi i trepcuci izlazi na svjetlost sunca. Mnogi su poginuli za slobodu koju imamo danas i ne smijemo ih zaboraviti. I sada, nakon mirovnog sporazuma u Dayton-u 15 Decembra 1995, disemo cist, svjez zrak mira i polako popravljamo razruseno.
Uz masovnu obnovu stambenih i poslovnih objekata planira se razvoj
grada kao evropske metropole. U to spada sirenje na jugozapad, odnosno ka trecoj rijeci
regije, na kojoj bi se Sarajevo trebalo nalaziti. Time bi Sarajevo bilo jedan od rijetkih
gradova koji se nalazi na tri rijeke. Takodje se planira i, do nekle, izvrsava izgradnja
novih rekreacionih centara, koji bi zamjenili stare, tokom rata pretvorene u groblja.
Mnogo toga je nestalo tokom rata; mnogo spomenika, zgrada, muzeja, ali sto je najtuznije,
ljudi. Na hiljade ljudi, vecinom zene i djeca, su pali na krvavo tlo Sarajeva i dodali jos
kap smrti u okean koji je potopio ovu zemlju. Mnostvo parkova, izletista i livada su
pretvoreni u groblja, a tuzno je vidjeti spomenike na kojima su gravirani brojevi
neprimjetne razlike. I pored ove masovne smrti, 100 000
ljudi je raseljeno i istjerano iz svoje domovine. Genocid najviseg stupnja je jednostavno
dopusten i posmatran ignorantnim ocima. I pored protjerivanja, bjeg je cesto bio veliki
uzrok raseljavanja. Ali bjeg je bio tezak i cesto opasniji od samog zivota u opkoljenom
gradu. No ljudi su uspjevali, ko sto su i uspjevali bjezati iz Atike, i kada su napokon
preskocili zid, cekao ih je tezak put.
No sada nakon rata, raseljeni ljudi imaju jos tezi put. 1998 je proglasena za godinu povratka kada bi se trebao vratiti veci dio raseljenih. Do 1998 vratilo se otprilike 28,000 ljudi od 53,000 prijavljenih za povratak, ali to je tek pola, a jos gore je sto se samo pola prijavilo za povratak. Velika prepreka je to sto je 45 % stambenih jedinica od prijavljenih osteceno ili unisteno. Dodatni problem je sto se ljudi useljavaju u tude stanove, na primjer izbjeglice iz bosanskih gradova, te drugih (Kosovo, Sandzak). To doprinosi velikom neuspjehu ove akcije i mira u opcenito. Ali zivjeti se mora, i planira se, odnosno nadamo se da ce se svi vratiti do 2000.